ZADARSKI  PRELUDIJ

 

Bruji ka’ da Neptun svalio je vale

jednoga za drugim dublje u dubinu;

sve registre vukuć nek bi Nimfe znale

šestoručno svirat umornom dupinu.

 

Na zatonu rumen-zavjese su pale

a ja bosih nogu gledam u visinu:

divnih partitura slijedeć intervale,

prepoznajuć bordon i plahu sordinu.

 

Na zadarskoj rivi orgulje u moru

nešto bi nam važno noćas mogle reći,

nešto što je svojta tihom razgovoru...

 

Gdje drugdje neg ovdje pri modrome dvoru

uputiti pozdrav utonuloj svijeći,

slušajuć nad vodom preludij o sreći?!

 

 

DALMATICA

 

Sjećaš li se, zemljo, iz kola se djenu

- dalmatica! -

dolama li bijela do svetog oltara.

 

Vilinski na kršu ne bješe taj tančac

već šušteći okrug u kom gordo stoje

svete svijeće one,

plamenov’ma svojim prkoseći vjetru:

martyres Salonae.

 

Domnius, Arterije, Anastazije,

Telij, Gajan... Paulinijan.

S mnozima u krvi, Antiohijan.

 

Posloži je,

krvlju poprskana leži

uz brnistru žareć,

miris vune hraneć, tima, encijana,

 

dok Palačom sjajnom mrtvi tabor sijeku

cardo, decumanus,

na lubanji tražeć  ustobočen prezir,

cesarsku grimasu Dioklecijana.

 

Dalmatica – dio tradicijske nošnje dalmatinskih pastira. Dolama što

stilizirana postade dijelom liturgijskog ruha

 

 

KANTILENA OD ŠKOJIH

 

U kolajnu da vas složi

Jelena, kraljica sveta.

 

Dovoljno bi vas bilo

za modrobijeli ures svijeta.

 

A meni je tu da pokupim

ono čeg svagda je manje.

 

Na trajektu, drndavoj lađi,

u tren mi rasute sanje.

 

 

 ODMETNUTI STIH

Izbačen jedan, baš ko ni jedan;

tkogod će reći: Šteta!

Mog’o je držati prst bar na rupi

negdje na kraju svijeta.

Krma se ljuljala, pramac se lomio;

nije nas puno ni bilo...

Potop je prijetio lupajuć u bok.

Ah, kol’ko se rakije spilo!

 

Izbačen odavno iz elitnog kruga;

prezren od svih sankulota,

i stih je u pjesmi na pučini bio

– partizan bez ratnog druga –

sjena bez redengota.

Apatrid što, evo, čitavim bićem

stremi za obalom svetom .

Ne nalazi kuću svoju...

a htio bi imati  za sutra štogod,

i za se domovinu koju.

 

Ja lijepo mu velim:

Stih si u pjesmi a pjesma služi slobodi.

Mogli smo biti na sunčanoj škrapi,

sad smo na huktavoj vodi...

Al ne mogu reć ti (kuda i kamo):

Pokupi stvari i odi?!

 

Nego, jednostavno:

Hvataj se zbilje, drvene grede...

Sudbinu hvataj! 

Možda već sutra bit će nam bolja.

....    ....

Ne ovud! Amo!

I neće ti biti loše u pjesmi!

Činit ćeš sve što te volja.

 

 

BALADA OD SIRENE

 

Ka i anđel je bila od glave do pâsa,

a doli, inšoma, je bila ka’ i riba.

San bija i mlaji; ima san dvi barke...

i fuoribordo; ma, sve ča mi triba!

 

I dižen ja mrižu: sva puna je srebra!?

a tamo u mriži – sirenino tilo.

Ej, maše mi rukon i govori: „Dragi!“

Protrja san oči – nje više ni bilo.

 

«A di ti je sirena?» - pita zloban svit.

«Nikad se na moru nećeš oženit!»

I svi mi govore da san inšempjan...

Pod staron lanternon... i trizan i p’jan!

 

Zgorilo je lito pod starin zvonikon;

Z trajekton su pošli već svi Merikani...

A suše se mriže u praznemu portu;

od nafte i soli pasivaju dani.

 

Ma tamo na moru kanconu kad čujen...

od ženske i ribe vajk lipje i mlaje,

od srebra se škvame blišćê u bonaci;

kad vali se zdignu, ja vidin peraje!

 

«A di ti je sirena?» - pita zloban svit.

«Nikad se na moru nećeš oženit!»

I svi mi govore da san inšempjan...

Pod staron lanternon... i trizan i p’jan!

 

 

USTRAJNI SONET

 

Ustrajni će sonet kročiti na mjesto

odakle se svezor širi ko na dlanu.

Ustrajan je, kažem... jer zgodi se često

da zvončaci prate čežnju nedotkanu.

 

Sve želeć da slutnja razotkrije prijesto

oko kojeg zvijezde na trenutak stanu,

jer je beskraj hrana, razvaljano tijesto

gdje Spas tješi korak i previja ranu.

 

Vrijeme? Što li bješe? More? Brazda slana.

Sve gipkost je tvari, jeguljom je zovu;

duh što kroza treptaj traži zbilju novu.

 

Sad pridajte i moj odjek dragom zovu

u krugu gdje bivstvo nema mjernog stana,

da nad maslinikom kliknemo: Hozana!

 

 

SVETI JAKOV

 

Juraj Dalmatin snove je kles’o

i svete znakove.

Plovi nam, plovi, kroz vrime plovi;

oj, sveti Jakove!

 

Ribarske žulje, brige težaka,

života tegove.

Sobom ponesi, Bogu prinesi;

oj, sveti Jakove!

 

Nima na svitu takova dvora,

ni kuće takove..!

Šapuću trgom kamene glave:

Oj, sveti Jakove!

 

Tvoje će uši zvoniti noćas

od naše muzike...

Oprosti nama, zapivaj s nama,

oj, sveti Jakove!

 

Šibenski grade, čuješ li verse

što ti ih pivamo?
Kamenim brodom, zvizdanim svodom,

s tobom sad plovimo!

 

 

MUZEJ POTOPLJENIH KORMILA

 

Hodnici prazni.

Ni od čega jeka.

Zidovi goli.

Žuti.

 

Kroz prozor

povrh krovova:

tanker na crti;

srijedom na istoj ruti.

 

Jutarnji vratar

još jede sendvič.

Od prekjučer telefon

šuti.

 

Udri u bubanj!

Nikoga nema.

Možda će netko čuti.

 

 

 

NA SJEVERNOJ STRANI KUĆE DOMA MOGA

 

Na sjevernoj strani kuće doma moga

u žagoru ljetnom rasute su stvari.

Tek oblak nad žicom pita „ima l’ koga?“

Na betonskoj ploči drijema kudrov stari.

 

I sprave za igru zastale su mukom

jer je žagor ljetni dograbilo more.

Koprenu je sparnu nevidljivom rukom

tek misao takla, dok sjećanja zbore.

 

Korakom si naglo prošla uz topole,

gotovo bez sjenke, sve brinući zâ me,

dok tvarnosti bića otimlju se gole,

prolazeći svijetom zagonetne, same.

 

Ali, ljubav sve je što plemèni sjetu

nad letom oblikâ sveopćega sloga,

taj basni continuo što bruji u ljetu

na sjevernoj strani kuće doma moga.

 

 

MREŽASTA PJESMA

 

Mreža je skočila sebi u mrežu

i vale je zgrabila, krpe od pjene.

Šute motori. Disanje staje.

 

Od mreže riba – od ribe mreža;

od nafte i dima more se prene.

Ribarske mrakove sijeku peraje.

 

Drugoga dana, loveći sjene,

– tu posred grada dok ljušti se sunce -

u vrvolju posred vrelih fasada,

škrgama lupam, ljuskama stružem:

 

U mreži, oj Neptune, evo i mene!

 

 

TROGIRSKI KAIROS

 

I sam si dijete vremena,

a vrijeme glođe stvari.

 

Al dugo ipak pamti te

taj konje što timari.

 

Vatrogrivu li konjicu

adrıjanskoga Phoeba...

 

To duh je davnih stoljeća

pod kupolom od neba.

 

Pak veli: „Eno, lovi ga

na kojoj ‘oćeš strani!“